1 listopada 2014 Autor: Petra Pinturić RAK

Ago di Villaco i Campanille di Villaco, 27-28.9.2014.

img_20140928_174044

Već početkom tjedna Klara nas je zasula linkovima s odličnom vremenskom prognozom za Alpe. Kiki, Ines, Klara i ja smo uz konzultaciju s Miljenkom i Bojanom odlučili otići u dolinu zapadnije od Belih voda gdje su oni ovo ljeto penjali Piussi i Spigolo sud Ago di Villaco. Pokret je bio u subotu rano ujutro i uz kratko stajanje u Kranjskoj Gori na kavi, u 8 i pol bili smo na parkingu. Prva polovica puta prema Rifugio Corsi je cesta zatvorena za aute, koja vodi do proplanka na kojem započinju planinarske staze. Odlučujemo se za Sentiero dei Tedeschi koji je kraći, ali strmiji. Puštamo stvari u domu i oko podne polako krećemo prema Spigolo sud Ago di Villaco. Dobili smo dobre upute pa nije bilo problema s traženjem ulaza u smjer. Kiki probija led i kreće prvi, a nas tri ovce za njim 😉 U prvoj dužini je detalj s pukotinom koja je super poklinana. Ostale dužine su siromašne klinovima (valjda ih ne treba) i svaka ima neki zanimljiv detalj. Na fotografiji je ucrtano pet dužina, ali mi smo spojili treću i četvrtu jer nismo našli 4. sidrište, odnosno nije nam bilo logično ići u lijevo kako je naznačeno.

S vrha se absajla u jednoj dužini s dvostrukim užetom do police i onda dalje slijedi otpenjavanje koje nije nimalo ugodno. U jednom dijelu se Ines i Klara odlučuju na još jedan absajl oko kamena, a Kiki i ja smo otpenjali. Naravno da je uže zapelo pa se Kiki vraćao da riješi cijelu situaciju. U istom smjeru za nama su išla dva naveza Zagrepčana kojima je u gornjem absajlu zapelo uže pa su ga pustili preko noći i išli spašavati u nedjelju. Nama je ta njihova nezgoda bila od koristi jer su drugi dan planirali ići u isti smjer kao i mi (Via Weiss) te su nam dali svoju skicu (mi smo imali samo fotografiju).

Kad smo se vratili, u domu je bila već hrpa ljudi, uglavnom planinara. Domar je neki spaljeni tip, a fizički nas podsjeća na Krpešića za 20-ak godina 😀 Sreli smo se i s grupom planinara iz Opatije i Matulja među kojima je bio Zorzenon senior. U toplom domu uz pivu dva sata smo proučavali Via Weiss na Campanille di Villaco u talijanskom vodiču. Najveći problem je bio silaz, a ni piva nije pomogla da skužimo neke termine.

Malo smo se bojali hladnog jutra, ali čim se Sunce diglo iznad vrhunaca postalo je prilično toplo. Oko 8 krećemo od doma prema Via Weiss. Sve je izgledalo vrlo jasno iz daljine, ali kako smo se približavali stijeni bili smo sve više zbunjeni.  U vodiču piše da je ulaz obilježen sa spitom na kojem je crvena zamka. Naravno da je nije bilo, al bila je jedna bijela desno od našeg ulaza. S tim da Via Weiss ima i originalni dio, koji mi nismo htjeli penjati, a nalazi se još desnije. Dobrih pola sata smo vijećali i uvjeravali sami sebe da je ulaz upravo tamo gdje se mi nalazimo. Ne može biti ništa drugo, jel tako?

Još u subotu Klara i ja smo izrazile želju da idemo kao prvi navez u ovaj smjer. Ona hrabro stišće zube, oblači pedule i odlazi u nepoznato. Jer šta ako smo u krivom smjeru i zabauljamo u nešto teže? Prve dvije dužine su jako lijepe i super pospitane (kopčaš jedan komplet i vidiš sljedeći spit). To nas je opustilo jer nismo imali nikakve drame s orijentacijom. Ja ulazim u drugu dužinu koja je detaljna 5a, a oba sidrišta su na 2 spita. E, nakon toga kreće penjenje u Alpama… nema više spiteva 😉

Treća i četvrta dužina, Ines u obje ide ko prva ;), su prilično kršljive i travnate, tj. govnjive. Tu smo bili malo zbunjeni jer na fotografiji treća dužina ide vodoravno po polici, a nama toga nije bilo. Zaključili smo da je to dio od originalnog smjera, a mi smo izašli na drugom kraju pa smo skratili  policu. Od trećeg sidrišta, koje je nama bilo na dva klina,   sva sljedeća su na alkama. Psihički najteža dužina je bila 5. i zapala je Klaru. Od sidrišta se prečka u lijevo pod žlijeb, a u žlijebu se ne nazire niti jedno međuosiguranje! Klara stavlja frenda na početku žlijeba i pomalo kreće dalje. Taman da će zabit klin, a ono ju ovaj ubode u oko! Svi sljedeći klinovi su uglavnom skriveni u nekim pukotinama i kad smo to skužili bilo ih je lakše tražiti. Peta i šesta dužina su u hladu i polako smo se počeli smrzavati, ali 6. sidrište je opet na Suncu pa smo malo došli k sebi.

Sedma dužina je šetnja po travici, osma lijepa trojka, a devetu i desetu dužinu smo spojili. Kratke su i zavaraju pa je Klara do vrha vukla kamion kroz kamin. Cijelim putem je rušila kamenje na nas dolje jer je vrh gnjusno kršljiv. Preporuka je da se ipak ispod kamina napravi sidrište na postojećem klinu i zamci. U tri smo bili na vrhu 😀

Uživanje na Suncu i marenda, a onda traženje silaza. Označen je crvenim točkama koje nisu dugo obnavljane i prilično teško se uočavaju. Prvi dio silaza kreće kroz neku usku pukotinu u kojoj je Kiki zapinjao pa smo mu na tri povezane zamke spuštale užeta i ruksake do police. Nakon toga slijedi otpenjavanje u širokom žlijebu koji se u nekom trenu pretvori u priličko eksponiranu pukotinu. Na dijelu u kojim se iz žlijeba prelazi u pukotinu nalaze se tri klina povezana zamkama predviđenim za absajl, ali mi se nismo odlučili za tu opciju. Ostatak silaza je kombinacija sipara i travnate stazice, a sve skupa nam je trebalo više od dva sata do doma.

Brzinsko pakiranje i oko 6 smo se krenuli spuštati opet po Sentiero dei Tedeschi. Prvo je bio plan spuštati se po dužoj i manje strmoj stazi, ali već je bilo kasno i htjeli smo se čim prije spustiti. Kiki je imao viška energije pa je čovjek počeo trčati niz stazu s dva ruksaka na leđima. Za 45 min je bio kod auta i po onoj cesti je došao po nas. Nama je taman toliko trebalo da prođemo samo planinarski put! Spašene smo…

Naravno da ne možemo otići doma bez da se usput negdje stane. Pa za one koji ne znaju, u Kranjskoj Gori ima odlična gostilna Pri Martinu sa super hranom i normalnim cijenama.

Prekrasan vikend s odličnim vremenom i veseljem nakon dva alpska smjera… Dolina je jako lijepa i za penjanje i hodanje pa se zaletite, nije daleko…