13 svibnja 2016 Autor: Mateja Matijašec RAK

5. vježba ljetne alpinističke škole – proljetni termin (Vela Draga 7/8.5.2016.)

Wuhuu! Idem na svoju prvu dvodnevnu vježbu. Prognoza je obećavajuća, sva je oprema spremna, vedro ukrcavam Ivu, kupim Gorana i Deanu na Donjoj Vežici, kupujemo netom ispečeni kruh za roštilj i u 7:40 krećemo prema Vratima Jadrana gdje nas čeka ostatak ekipe. Naravno, ja malo paničarim da nećemo stići točno u 8:00 (ili 7:58) jer ne volim kasniti, ali na kraju smo tamo 10′ prije. Na brzinu se pije jutarnja kavica i čeka ostatak ekipe pa krećemo s „one strane Učke“.

Pri dolasku se nećkamo hoćemo li ponijeti sve ili se pak’ vraćati do auta i na kraju ipak svatko napravi po svome. J Čeonke su spremne, natovareni smo; ni sami više ne znamo s čime, ali nadamo se sa svime potrebnim i krećemo put tunela. Pri izlasku iz istog meni je lalovka (donja čeljust) pala do poda, a i riječi mi nedostaju. Prvi put sam tu, u Veloj Dragi i ne mogu doći k sebi od pozitivnog šoka. Imam osjećaj da sam se teleportirala u neko umjetničko djelo koliko sam oduševljena prirodom. Uživajući u prirodi čekamo da se svi skupimo i krećemo put sportića tj. Gorgone. Petra nas dijeli u naveze, Mislav, Rene, Oleg, Iva, Branko, Glorija, Marko i ja ostajemo tamo, dok ostali idu na Toranj (veliko t iz poštovanja koje iziskuje). Nas pod Gorgonom paze uvijek spremni Nena, Nino, Vlatko i Marko Vukušić. Penjemo Motike, Bijelo pranje, odvažni i Bršljan i Austrijanca. Još uvijek uživamo u hladu iako je neka žešća sparina u zraku, kao da je 6. mj, a ne tek početak 5-og.  Marko i ja se fino trudimo, on ide bez pol frke, ja sam zapela na Bijelom Pranju na detalju i probala tri put i istrošila se i nejde. Mislim si ja (dok me istovremeno strah okrenuti se za 180° i pogledati Toranj)  „Mateja draga, kaj ipak ti tu radiš, ak’ ti to nejde, kak’ budeš na toranj?“… Marko i Nena me spremno ohrabruju i govore da sam barem probala, a Marko radi pravi psihološki trik govoreći mi da se više ne mučim da se ne istrošim za toranj. Nek’ ostane to Bijelo pranje, barem imam još veću želju vratiti se u Dragu. J Dok čekamo za svoj red na Toranj, Tia mi pokazuje svoj album iz Dinoparka i meni se kompletira slika u glavi. Ova priroda je toliko impozantna da mi pri pogledu na nju samo nedostaje da vidim nekog Brachiosaurusa u daljini…

Mic po mic, Marko i ja smo dočekali svoj red za Toranj. Sunce je već visoko, Ines više  ne zna kako bi se pokrila da je Sunce ne smeta, a i viđen je i poskok malo ispod ulaza na Toranj (jugozapadna strana) kojeg Deana spremno nadgleda.  I krećemo. Više ne znam gdje se tko nalazi, samo sam orijentirana na Gorana koji nas čeka na prvom sidrištu i Kikija na vrhu. Marko kreće, ja se ne stignem ni psihički pripremiti kad mi viče: „Mateja penji!“. I idemo. Ide to meni, pogled je fantazija, nije mi jasno zbog čega svi spominju taj Toranj kad op, realnost me šupi. Goran mi je nadohvat ruke, a meni nadohvat noge nema ničeg. Zastoj. U glavi svijetli lampica „Achtnung!“. Nema veze, vidim Gorana i Marka, pitam ih za savjete, točno mi govore kud da stavim ruke i da s nogama praktički malo pretrčim tu prečnicu, „Samo dok kreneš nemoj stajati Mateja!“- viče mi Goran i hop, evo nas na sidrištu. J Penjemo Marko i ja dalje, kad se nebo malo namračivati počelo i kao da se čula grmljavina. Kiki čeka na sidrištu, provjerava ako dobro radim i spremno trpi moje četiri uzastopne provjere svega. Iznad nas se još više naoblačilo dok je Marko stigao do mene. Počinju i prve kapi kiše, Marko i ja abseilamo dolje u jednoj dužini, malo smo žalosni zbog toga, ali to je samo znak da sutra opet moramo na Toranj naučiti abseilati u dvije dužine. J

Petra nas sve usmjerava prema tunelu i taman smo ušli kad je počela kiša. Prvih par minuta smo bili začuđeni jer se nikome nije dalo doma, a i tek je bilo oko 4 popodne. Nema veze, svi smo strpljivo čekali u tunelu, pričali, družili se i planirali. Kolektivno smo zaključili da nam se nejde doma i da će prestati kiša. Ni pola sata nakon odašiljanja te pozitive evo nam sunca. J Neki su pričekali da se stijena malo osuši i krenuli dalje penjati dok su se neki izležavali na i pokraj pruge uživajući u prirodi. Oleg, Iva i ja smo otišli cijepati drva, a tamo su Davor i Dado spremno predali štafetu sjekira Ivi i meni. Mic po mic i vrijeme je proletjelo, već je bio sumrak. Taman kad smo se vratili došli su i ostali te smo krenuli postavljati šatore, neki po ostatak stvari u auto, neki nazad za Rijeku.

Oleg i Teo su budno nadgledali pripreme za roštilj, (skoro) svi smo sjeli u krug i spremno čekali da zamezimo (žedni, hvala Bogu, nismo bili). Marko se marljivo uhvatio roštilja, bacili smo na gradele piletinu, šnicle, jegera, kruhek, pikantne kobaje i tzv. „žnjarovke“ koje su oduševile ženski dio ekipe. Tema za razgovor nije nedostajalo, svi smo bili u dobrom moodu, a raspoloženje je još više poraslo kad su nam se pridružili Bojan zvan Bobo i Frleta. Druženje se prebacilo i na sam početak idućeg dana, ali smo svi u razumno vrijeme otišli spavati jer smo znali što nas sutradan čeka.

Buđenje u 7h, pripreme i u 8:30 smo svi bili postrojeni kod Frlete na tehničkom penjanju. Mislim da nam je dobro došlo da se još malo odmorimo, kad nam je Frleta strpljivo i sustavno objašnjavao što je to tehničko penjanje, gdje je popularno i okićen kao drvce pokazao kako to ide. Tek kad je sišao dolje i kad smo vidjeli koliko je njemu kapljica znoja bilo na čelu znali smo što nas čeka i koliko je sati. Skromno smo i ne „na glas“ zaključili da je tehničko penjanje vrlo vjerojatno slično zahtjevnosti prusiciranja, ako ne i teže. I ne, nismo pobili svoju tezu i razuvjerili se.

Nedjelja je bila rezervirana za Toranj gdje su išla četiri naveza (Marko, Ana, Oleg, Iva, Branko, Glorija, Toni i ja) dok su ostali ponavljali tehniku spašavanja tj. bernarda, neki ponavljali prusiciranje i sidrišta na više točaka. Adrijan i Deana su nas nadgledali od početka smjera, Đana nas je čekala na vrhu dok nebo iznad nas nije baš bilo najljepše plave boje, ali većina je ipak uspjela abseilat u dvije dužine za što je zaslužan Bojan koji je to strpljivo objašnjavao. Naravno, svi smo se iskušali i u tehničkom penjanju u kojem je Glorija bila apsolutna pobjednica dana koja je jedina (ako se ne varam) došla do kraja. J

Nebo se ponovo počelo oglašavati te su instruktori „zatvorili“ Toranj. Kod Marka Vukušića, Ninija te Marka Jakovca smo čekali na red za bernarda dok’ je Frleta svakome posebno, iznova objašnjavao što je stremen, kako se stavlja na pojas, razlike između fifija i daisy, kako da postavimo noge za ravnotežu, kako da se ne rotiramo, da nikada ne smijemo okretati leđa stijeni i neprijatelju… Iako neki taj dan nisu penjali, mislim da smo se svi dosta umorili i na tehničkom penjanju. Ponovo je počela kiša te smo krenuli u tunel. Klara nas je pristojno uputila da i nismo baš najbolje savladali slaganje užeta te smo i to ponovili (neki i više puta). Nakon toga, čekali smo ostatak ekipe i Petru da nas izvjesti kako i što dalje. Mislim da smo čak dobili i malu pohvalu, tj. solidnu trojku kojoj smo se svi tečajci jako obradovali jer to znači da kolektivno napredujemo. J  Pao je dogovor da idemo još do Vrata Jadrana na kratko druženje pa kući na zaslužen odmor.

Evo ga, točno tak’ je bilo. Prekrasno, prekratko, efikasno i energično. Dojmovi se još nisu slegli iako je već utorak, a srce se raduje Paklenici.

Što se tiče zaključka, mislim da je sve jasno kad umjesto „Idemo sutra na kavu?“ počinješ govoriti „Idemo sutra penjat?“. Skroz smo u tome.