8 srpnja 2014 Autor: Marko Jakovac RAK

5 prijatelja i Grossglockner

10440842_884824258199070_6584505344522986512_n

Svaki ambiciozni planinar/alpinist ima želju za osvajanjem vrhova na kojima nikada prije nije bio ili koji iziskuju veće napore da bi bili osvojeni.  Grossglockner je jedan od takvih vrhova za koje ja kažem da su „dio obvezne alpinističke literature“.  Grossglockner ili Veliki zvonar sa svojih 3798 m.n.v  je najviši vrh Istočnih Alpi te je ujedno najviši vrh Austrije.  Karakterističnog je oblika piramide i sastoji se od Velikog i Malog Glocknera koji su povezani sedlom. Smjer Via Normale prolazi tim sedlom te je mjesto na kojem se stvara usko grlo i gužva tijekom pohoda  alpinista.

Sjedeći na poslu gledam koji dan u 2014-oj je praznik i evo ga Tjelovo pada u četvrtak 19.6, super spajam vikend, dva tri poziva „ideš“, „idem“ i sastavila se ekipa taman za jedan auto.  Edita, Zdeslav, Marin, Brane (prijatelj s faksa) i ja počeli smo sa laganim kondicijskim pripremama. Par puta na Učku i nazad sa natovarenim ruksacima, (Brane je svoje pripreme odradio u Austriji jer trenutno tamo boravi) i eto spremni smo za pohod. Još par financijsko/prijevoznih priprema, pratimo prognozu te se nadamo dobrom vremenu.

19.6. na Vratima Jadrana u 4 nula nula skupljam Editu i Zdeslava, Marina ću pokupit u Rupi, dok je Brane u Austriji i njega skupljam po putu za Kals (zadnje veće mjesto ispod Grossglocknera). Oko 4 sata sa stajanjima ne toliko iscrpne vožnje i nalazimo se kraj doma Lucknerhaus 1900 m.n.v., zadnje točke do koje se može doći autom. Nakon vaganja i sedlanja (Zdele je pobjednik sa ruksakom od 19kg) krećemo laganim tempom prema slijedećoj točki uspona planinarskoj kući Lucknerhutte 2241 m.n.v. Poslije kraće pauze i cca sat i pol laganog hoda dolazimo do znamenitog planinarskog doma Studlhutte 2802 m.n.v. Ovdije marendamo i radimo veću pauzu radi prilagodbe na visinu.  Prvi dan je najteži jer je plan popeti se do doma Erzherzog Johann Hutte na 3454 m.n.v. Okrijepljeni nastavljamo prema zadnjem domu u kojem imamo rezervirano spavanje. Laganim tempom preko ogromnog ledenjaka u podnožju Grossglocknera  uz prekrasne poglede na Centralno-Istočne Alpe uspinjemo se do Orlovog gnijezda (Erzherzog Johann Hutte).  Lagana meza +pivo te odlazimo na zasluženi počinak najteži dan je iza nas.

20.6. rano ustajanje i pogled kroz prozor vrijeme nam ne ide baš na ruku,  magla i snijeg, ali usprkos tome odlučujemo krenuti na vrh ipak je početak sezone i vrijeme još uvijek nije toliko stabilno. Nakon doručka i sedlanja ali ovaj puta samo sa zimskom opremom i par čokoladica krećemo na završni uspon. Vani magla vidljivost svega 30m uz jaki vjetar i snijeg hodamo u 2 naveza i dolazimo pod greben Malog Glocknera. Prateći međuosiguravajuće stupiće dolazimo na sedlo između Velikog I Malog Glocknera i psujemo na prisutne Čehe/Slovake koji apsolutno ne znaju šta rade, petljaju, gaze po užetima blokiraju na stjeni  ni naprijed ni nazad srećom nisu došli u japankama. Marin hrabro zaobilazi prestravljenu gomilu i za 15ak minuta evo nas slikamo se u maglovitom vrhu na 3798m.n.v i uživamo u pogledu koji dopire svega 15 metara u dalj. Svaki po cug orahovca iz moje pljoske ugrijani krećemo natrag po grebenu. Abseilamo do sedla kako bi zaobišli gužvu i relativno brzo se vraćamo na ledenjak u podnožju Malog Glocknera.  Još nekih pol sata gaženja po friško napadanom snijegu i gostimo se zalihama iz ruksaka u toplom domu lokalne legende Petera Timblera. Da se nebi previše opustili brzo se pakujemo i napuštamo Orlovo gnijezdo  pa opet malo po ferati i ledu i eto nas u Studlhutte-u na 2800 m.n.v. Nakon večere, par piva i gitare te uz melodije ex-yu rock scene uz poneki strani začin odlazimo na odmor u pretrpanu sobu u kojoj se ne može disat koliko je vruće.

21.6. Smo rezervirali za spust do auta i lagani penzionerski hod tako da se odmoreni zaputimo prema Rijeci. Vrijeme kao stvoreno, niti jednog oblačka na nebu, ali tješimo se spoznajom da ima više ljudi i da je vikend pa će biti veća gužva na vrhu. Nakon 2 sata laganog hoda toćamo noge u hladnom potoku podno planine te uživamo u tišini i laganom žuborenju planinskog vode. Puni  doživljaja, crvenila i laganog umora uz zvukove Ličkih bećara vozimo se prema Sloveniji i naposlijetku evo nas kući, pohod uspješno završen.

Rezime: Planina i priroda oko nje su prekrasni, pogled s vrha ne znam kakav je ali vjerujem da je savršen, uspon je kondicijski zahtjevan i zahtjeva ponešto tehnikalija, međutim detalj rute Via Normale je kudikamo bezazleniji no što smo se pripremili da će biti. Jedina zamjerka su Česi i slični planinari/aplinisti koji krče put svojim zastajkivanjem i neznanjem. Uspon se može s obaviti u dva dana ali mi smo se odlučili za tri iz razloga da krenemo natrag na put odmoreni  te da ne forsiramo. Prekrasno iskustvo i prekrasno društvo te zahvaljujem svima na informacijama i ostalim sitnicama koje su nam pomogle, slijedeći puta se uspinjemo na vrh sa boljim vremenom i drugom rutom.

.