4. Vježba ljetne alpinističke škole – proljetni termin (Kamenjak, 30. 4. 2016.; HGSS Stanica Rijeka, 1. 5. 2016.)

Subota 30. 4. 2016., Kamenjak i još jedan predivno sunčani dan spreman za penjanje! Naša ekipa se našla kod Decathlona na Škurinjama u 8 sati, a nas 5 (Gordan, Mateja, Goran, Dejana i ja) se našlo na Donjoj Vežici gdje nas je pokupio Gordan. Natrpavši auto krenuli smo put stijena Kamenjaka. Na čuvenom mjestu okupljanja podno samog Kamenjaka, našli smo dio ekipe i s njima se uputili prema Malom Kamenjaku gdje smo čekali ostatak grupe.
Od parkinga do stijena nam je trebalo nekih 30 minuta laganog hoda. Naravno, uz usputna stajanja kako bismo uslikali predivan pogled na Rijeku “iz visine”. Po dolasku su nas naše voditeljice Klara i Petra, nakon sastanku s asistentima, podijelile u penjačke parove. Moj par je ovoga puta bio Inis. Prvo su naši vrijedni pomoćnici – asistenti, a što se nadamo da ćemo i mi biti nakon ispita, popeli nekoliko smjerova kako bi nas dočekali na vrhu stijene. Inis i ja smo prvo krenuli na ponavljanje sidrišta kod Klare, što nam je prilično dobro išlo, barem mi mislimo. Potom smo nakon kratke pauze krenuli na penjanje našeg prvog smjera za ovaj vikend – Školskog smjera. Inis je išao kao prvi te sam ja krenula za njim nakon što je došao do prvog sidrišta i uspješno ga postavio. Nakon što smo oboje uspješno popeli do kraja ovaj smjer (nakon sidrišta sam ja krenula kao prva, a Inis kao drugi), slijedilo je “absajlanje” do dna otkuda smo i krenuli. Nakon priče s Bojanom koji nas je dočekao na vrhu stijene krenuli smo dolje. Put i spuštanje prema dolje je bilo opušteno, bez većih smetnji i bez vjetra 🙂
Nakon kratke pauze, Petra bi rekla “jako kratke pauze” krenuli smo put novog smjera. Tu je situacija bila obrnuta, jer smo se Inis i ja tako dogovorili. Ja ovaj put idem kao prva, a on će krenuti za mnom kada dođem i usidrim se. Ovaj smjer je bio teži od prvoga, ali smo i njega uspješno savladali te se, također, uspješno i spustili. Tu nas je nasmijani Kristijan dočekao na vrhu i budnim okom pratio naše pripreme za absajl. Tu je Inis krenuo prvi prema dolje, a ja tek kad sam čula uzvik “Iva, slobodno uže”, mogla sam krenuti sa svojim priprema za spuštanje.
A onda nas je dočekalo i ono što smo malo odgađali – prusiciranje kod Miljenka. Bilo je naporno, mogu reći. Premorena od današnjeg penjanja nisam mogla danas do kraja obaviti prusiciranje te sam se s Miljenkom dogovorila da ću to isto obaviti sutra u HGSS stanici Rijeka na Vežici 🙂 Moj današnji partner Inis, je to obavio bez problema 🙂
Naša zadnja stanica za današnji dan je bilo isprobavanje čokova, klinova i kladiva kod Antonia u podnožju stijene. Nakon zabijanja klinova u stijenu i vađenja istih, uputili smo se na livadicu k našim instruktorima. To je bilo to, stigla je i malo veća pauza na red! Odmor i prvi radni dan je bio gotov. Nakon vježbe nam je Petra rekla izvještaj s vježbe i dobre i loše strane. Mislim da je bila zadovoljna kako napredujemo 🙂 A nakon njezinih riječi, smo se uputili svi zajedno prema autima i put sljedeće destinacije – restorana “Putnik” na zasluženu okrjepu. Prvi dan je bio gotov nakon toga.
Drugi dan je bio dan bez stijene, ali u figurativnom smislu, jer smo i dalje vježbali i učili nove stvari kod naših domaćina u stanici HGSS Rijeka. Zahvaljujem im u ime cijele ekipe, jer su PRVI MAJ (NERADNI DAN i NEDJELJU) iskoristili i ugostili nas kod svog drugog doma. Dečki, svaka čast, malo je takvih ljudi! 🙂 Tu smo vježbali puno toga i naučili jako puno toga. Na početku sam dobila novog partnera za današnji dan – Dadu. Prvo smo kod Bojana učili i vježbali slaganje BERNARDA i sidrišta, a nakon toga nas je čekalo kod Miljenka ono neizbježno – prusiciranje. Mogu reći da je bilo uspješno po bezbroj modrica koje imam na sebi, ali isplatilo se. Sretan si dok uspiješ isprusicirati do vrha i nakon petljanja sa svime na vrhu, spustiti se dolje. Nakon toga su nam Andrić, Bojan, Miljenko i Igor rekli što je bilo dobro i što nije. I to je bilo to, kraj drugog dana kod naših vrijednih spasitelja. Dečki još jednom hvala na toploj dobrodošlici i gostoprimstvu. Osjećali smo se kao kod kuće.
Eto, to bi ljudi bilo to! Kraj dva predivna dana i kraj mog prvog izvještaja! Živili!