4 dana – Arco – Falzarego – Vršič
Rezime za one kojima je lino čitat.
4 dana, izlizani sportići u Arcu, 2 opremeljena smjera oko Arca, 1 “sportić” od 100m u Dolomitima. Na Vršiču smo pristupili i odustali od smjera. Spavanje u kampu u Arcu 14 EUR po osobi. Spavanje u Mihovom domu 10 EUR (gazdarica je zakon).U Arcu su svi smjerovi na suncu, sada je tamo prevruće. Ne ić u Arco ili dolomite za tjelovo, sva Germanska plemena dođu dole. Fora je bit svaki dan na drugom mjestu, ali nepraktično i naporno. Skupili smo skoro 1300 km, bio je više road trip nego penjački vikend. U dolomite se ide jedan auto po navezu i nikakao drugačije (200 kuna skuplje, ali se isplati).
Puna verzija:
Moža sam u krivu, ali mi se čini da smo jedino Andrija i ja uspjeli spojit tjelovo s vikendom i odradit 4 dana u brdima. Pa eto i priče.
Bilo nam je lino krenut u srijedu poslijepodne. Tako da smo pogledali projekciju Maroko+Španjolska u klubu, na miru spremili stvari i krenuli prije 6 ujutro. Čudimo se sami sebi kako smo krenuli po planu, no ne zadugo. Na Pasjaku otrkrivam da imam krivu osobnu. Brzo natrag po onu pravu 45 minuta otišlo u vjetar, proizvodnja pati.
Vozimo sve u komadu, teškom mukom ne stajemo u Gardalandu. Želja nam je proći uz jezero do Arca, ali zbog najezde Nijemaca koji blokiraju cestu, idemo okolno proizvodnja pati. U Arco dolazimo kasnije od planiranog, odustajemo od nekog opremljenog 100 metara dugog smjera i idemo na sektor Nago. Smjerovi do 25 m, ne teži od 6a, izlizani do mramora. Lijepo penjalište, klupice, hlad, mirno.
Spuštamo se do Arca jedva nalazimo mjesta u kampu. Šetnja Arcom navečer, piva, sladoled wifi. Penjačkih dućana, više nego dovoljno, opreme što god ti srce poželi. Srećom smo došli nakon radnog vremena. Arco je lijep gradić, prava penjačka meka. Maslina više nego u Dalmaciji, na kružnim tokovima, na ulici, rastu kao korov uz cestu. Ispred banke rastu naranče, a na brdu neki hrast crnika(kaže Andrija da je i u Mošćenicama pre hladno za tu biljku). Mediteran okružen brdima i jako je toplo i navečer.
Petak – biramo smjer Amazzonia, 250 m, 5c (15 km vožnje). Odlično pospitan, do pola smjera je u hladu. Pravi užitak, stalna vertikala, ima vegetacije, ali ne smeta. Ispred nas, iza nas i u smjeru do nas 6-7 naveza. Nitko se ne nervira, svi skladno napredujemo. Silaz, sladoled, kupanje na jezeru, ručak, kupanje na bazenu. Jezero krcato surfera, novopečenih jedriličara i plaže pune ljudi. Njima je špica sezone.
Za nakon ručka biramo smjer 500m od kampa. Cinqu stagioni, 150m 5c(navodno). Četvrti smo navez u stijeni, proizvodnja pati. Silaz u 3 abseila. Penjemo s malo čekanja, ali nije strašno. U hladu smo pa nije vruće. Predzadnji 5c je zadnje dvije godine puno teži, ali se lako povuć za komplete. Smjer simpatičan za kraj dana, niš spektakularno.
U kampu navečer vlada surealna tišina, svi su za stolom svi se druže, ali nikoga ne čuješ. Čuju se kockice od Jamba i neki koji po tiho hrču. To nisu oni isti Nijemci koji dolaze kod nas.
Subota, polazak u 7, mimo autoceste, kroz Trento i Bolzano prem Dolomitima i passo Falzarego. Uživamo u krajoliku,masline zamjenjuje vinova loza i jabuke. Svaki pedalj je obrađen, zaljevaju i travu samo da bi rasla. Ima se može se. Nažalost u Bolzanu imamo vremena samo za kavu ispred tvornice Salewe. Pravo zdanje vrijedno divljenja s penjačkom stijenom polu otvorenog tipa. Doručak na prijevoju prije Corvare. Na Falzaregu sve puno penjača, opet dragi Nijemci. Biramo kratak lagan smjer s malo pristupa. Cima picola di Falzarego, JZ greben. 100tinjak metara, 4 dužine. Rekao Andrija, festival hvatišta, njemu bilo prvi put u Domitima. Mislim da će se opet vratit. Prilikom abseila, počinje kiša, brzo prelazi u tuču tako da sjedimo u nekoj niši sat vremena, društvo nam prave Slovenci. Tako ti je to kad krećeš kasno u smjer. Torta od jabuka, i dogovor da bježimo od kiše. Nismo imali volje čekat kišu da stane jer se nezna kad će stat.
Put nas vodi do Mesnerovog muzeja. Došli smo do parkinga, gdje bi trebali pustit auto, platit parking i platit autobus da nas odbaci do vrha gdje je muzej. 6 je poslijepodne i nema nikoga. Ručak na klupici u društvu lokalnog četvrogodišnjaka Gabrielea. Mali bez srama došao popričat i malo pomezit. Na kraju je jeo i nutelu na žlicu. Nama se neda čekat sunce pa ga odlučujemo pronaći na Vršiču.
Nedjelja, budimo se u Mihovom domu u 7. Odlično je vrijeme. U 8 i pol smo na Vršiču. Auto puštamo 3 km od prijevoja prem Bovcu. Penjali bi Fokn u Okn, kao fol “u cjelosti opremljeni” smjer V-, na južnoj strani Prisojnika. Izbor pristpnog puta nije najbolji, bili bi brži s Vršiča, ali nam išlo lijepo kroz šumu i koprive. Nadomak smjera vidimo 2 naveza na ulazu. Vidimo da kopčaju jako malo spitova. Pa onda zabijaju klinove, pa malo viču pazi kamen. Mi tu gubimo volju, posebno ja, četvrti je dan, htio sam nešto opremljeno i lagano, a pred nama položene glatke ploče s po 2 spita u 60 metara dužine. Prošetali smo do okna, jer je bilo blizu. Okno nas oobojicu impresioniralo svojom impozantnošću. n toga pomalo do auta.
U leru dolazimo do Bovca (manjak benzina). Andrija spašava vikend kupnjom vesla, ja točanjem nogu u Soči. Obilaznim putem preko Idrije preko kolača u Avio pubu u Rijeci smo oko 7 navečer.
Andrija Rubinić – Bojan Rafaj i Honda šljivik