29 rujna 2015 Autor: Ivana Eterović RAK

3. Vježba ljetne alpinističke škole – jesenski termin (Vela Draga), 19-20.09.2015

12039587_10207483346232827_2236490115106784750_n

– Ivana, imaš strah od visine? – pitao je Moreno u rano subotnje jutro.

– Nemam, barem dosad nisam imala.

– Dobro, ti ćeš onda ići sada na Toranj. – odredio je jedan od dvojice šefova moju prvu stanicu na subotnjoj vježbi. Odmah na Toranj?! Hm, možda sam trebala drukčije odgovoriti…

Treća vježba ljetnog alpinističkog tečaja održavala se opet u Veloj dragi, kojoj smo ovaj put prišli s donjega parkirališta. Našli smo ga teže negoli ono „službeno“ prije dva tjedna, ali smo barem bolje upoznali obližnje zaseoke – nikad se ne zna kada bi nam ta znanja mogla zatrebati… Sada smo već bili upoznati s čudnovatom opremom koju nosimo na svojem pojasu, ali nova je vježba donijela sa sobom i nove izazove. Osnovni je penjački cilj prvoga dana bio popeti Toranj, pri čemu su tečajci u prva dva para penjali samo kao drugi, a u ostalim parovima i kao prvi. Oni koji su penjali istočni smjer imali su prilike uživati u veličanstvenu pogledu s njegova vrha, koji je omogućavao i dobar pregled kreativnih pokušaja drugih tečajaca na okolnim sportićima, a oni koji su penjali zapadni smjer nisu imali vremena za razgledavanje jer su morali osmisliti uspješnu strategiju prelaska omanje adrenalinske prečnice. Druge su stanice uključivale učenje ispravna načina prevezivanja i postavljanja kompleta te ponavljanje (ili: ponovni i ponovni pokušaj učenja) postavljanja sidrišta i absajla. Naravno, čekanje između stanica začinjeno je s nekoliko sportskih smjerova na Gorgoni. Nismo se mogli dovoljno načuditi brižljivo skrivanim metodama uspješne psihičke pripreme svojih instruktora, koji su morali podnijeti najmanje 60 ponavljanja prevezivanja i absajlanja na ravnom s nama, uz par nenamjernih međusobnih ugrožavanja života koja su tečajci uspjeli ostvariti i na naizgled tako bezazlenu terenu. Sve se to odvijalo popraćeno ogromnom sparinom prvoga dana.

Drugoga dana jak vjetar poremetio je dio planova, pa je uprava odlučila da se ipak u takvim uvjetima (huh, srećom!) nećemo približavati zidovima Tornja, već ćemo se baviti fizikalijama. Andrija i Nino H. pokazali su nam različite tehnike prusiciranja, koje su pojedini od nas ispenjali maestralno, bolje od kaskadera iz američkih blockbustera, a oni drugi (među kojima i autorica ovih redaka) otkrili da su davnih dana slabo usvojili koordinaciju oko – ruka – noga, pa su prusicirališta napustili s pokojom ovećom modricom. Na drugoj strani prva dama Maja V. bila je zadužena za brigu o Maslačku, na kojemu je kandidate upoznavala s osnovama tehničkog penjanja, uporabom stremena i fifija te drugih veselim prijateljima. Što se ostalih stanica tiče, zasigurno ih već pogađate: sidrišta, absajl, prevezivanje… I opet, da ne bude dosadno, simulacija na ravnom imala je nekoliko nesretnih slučajeva. To je već bilo previše i za psihički izvrsno pripremljene instruktore, pa je npr. Moreno pribjegao metodama zastrašivanja, a Nino H. okrenuo se čokoladi jer utjehe nema u vodi. Jedino je psihičko stanje Marka B., čini se, ostalo i dalje nepoljuljano te je nastavio objašnjavati mirno, strpljivo i stameno kao uvijek…

Neovisno o brojnim nespretnostima, Velu dragu napustili smo zadovoljni pomicanjem svojih granica, svatko u svojoj mjeri i na svoj način, željno iščekujući sljedeću vježbu.