Riječki Alpinistički Klub

Stiže Adrijanov (čitaj vrhovni vođa) mail, na 3. vježbu ide se na jedan dan u Velu Dragu. U Veloj Dragi smo Josip i ja bili na izletu prije cca godinu dana i sjećam se samo neke priče o „Tornju“ i da sam si ja mislila da nema šanse da bi ga ja ikad ispenjala jer mi izgleda prilično zastrašujuće. Ali eto subota je tu, nema uzmicanja i isprika, treba skupiti hrabrosti i odraditi to! Standardno ekipa se dogovorila naći kod Decathlona u 8.00h, a mi smo dogovorili pokupiti Unitu na Kastvu i doći direktno u Vela Dragu. Po običaju malo smo kasnili, ali nas je dočekao jedan od vrhovnih vođa ovog tečaja – Diego i dopratio do „mjesta zločina“. Ekipa se već naveliko spremala za akciju pa smo i mi užurbano pristupili vađenju opreme, stavljanja pojasa i kacige, provjere kompleta, sponki, traka, prusika itd. Prvo su nam Adrijan i Diego pokazivali prevezivanje i penjanje u navezu, a nakon toga pakleni plan vrhovnih vođa bio je da nas sve pošalju na „Toranj“ i to jedan dio „prvašića“ na istočni dio gdje smo trebali penjati s instruktorima te ići kao drugi u navezu, a drugi dio na jugozapadni dio „Tornja“ gdje bi penjali u parovima prvu duljinu jedan kao prvi, pa drugu duljinu drugi kao prvi. Na istok su poslali Ninu, Tinu, Unitu i mene, dok su ostali išli na jugozapadni dio „Tornja“.  Citirati ću Sinišu: „Istočni, namjestili se pod smjer u 12h, „abseil“-ali u 15.30h. Svi rekordi oboreni…!“ Dok sam ta najduža 3 sata čekala na red za penjanje nema teme koju nismo prošli na dugačko i naširoko, među ostalim malo sam ispitivala kakav je smjer. Zaključak je bio kako je istočni dio malo bolji u smislu psihički, jer kao nije toliko eksponiran kao jugozapadni. Mislim si pa hajde onda je bolje da sam tu. Ali kada sam došla do prvog sidrišta vidjela sam da je sidrište eksponirano brutalno, pa šta oni pričaju! Nas troje se načičkalo na tom sidrištu bez ikakve police. Strava, bila sam u grču cijelo vrijeme i jedva sam čekala krenuti na vrh samo da se maknem s tog sidrišta. Pogled s vrha na prugu i Istru je zaista predivan. Jugozapadni su se izmjenjivali, pa je dio njih penjao „sportiće“ i vježbao prevezivanje dok je ostatak bio na „Tornju“, u svakom slučaju proizvodnja na jugozapadu nije patila. Po povratku dio ekipe je odlučio dan završiti u lokalnom bircu na Veprincu, a mi smo izmoždeni krenuli doma.

Tjedan je prolazio, predavanje i sudjelovanje na jesenskoj „boulder“ tekmi smo odradili. Tekma je odlično prošla, neki su penjali sve stopinke za noge, mi nismo, ali glavno da smo se svi dobro zabavili, nasmijali i iz „klajmbali“.

Pratim prognozu da vidim da li će se spavati na terenu ili opet odrađujemo jedan dan. I evo opet stiže željno očekivan Adrijanov mail. Na 4. vježbu opet se ide u Velu dragu, spava se pod „Tornjem“, ali ovaj puta bez šatora, samo u vrećama za spavanje, nose se kobasice za večericu. Dogovor je u 8.00h kod Decathlona, ja pokupim Unitu i dolazimo u Velu Dragu. Kako je vrijeme bilo „li la“, prilično hladnjikavo i mutnjikavo, a ja šmrcava odlučila sam da neću spavati na terenu, nego doma u toplom krevetcu, pa ću sutra ponovno doći na teren. Naravno da smo kasnile ali ovaj puta dočekao nas je Adrijan. I ponovno sve iz početka, vadi opremu, stavljaj pojas, kacigu, provjeravaj opremu. Kad Edi odjednom kao iz vedra neba kaže da je zaboravio pojas! Ali što bi mi bez našeg Adrijana koji kao asa iz rukava vadi pojas iz ruksaka i spašava Edija od „nepenjice“! Vrhovni vođe Diego i Adrijan te ostatak plemena povukli su se u osamu i kovali paklene planove za današnji dan. Odluka je pala, svi oni koji su na 3.vježbi penjali istočni dio „Tornja“ sada idu na jugozapadni i obrnuto. Prve odabrane za jugozapadni su bile Maja i Unita, Nina i ja i onda Tina i Luka. S obzirom na priče od prošle vježbe očekivala sam psihički prilično zahtjevan uspon. Prvo su se Nino, Jug i Bobo popeli na ključne pozicije, a onda su startale Unita i Maja. Dok su one penjale Bobo se spustio na pola stijene i čekao prve „jugozapadne prvašiće“ ili „istočne prvašiće“ za učenje dvostrukog „abseila“. I čekao, i čekao i čekao i dočekao. „Highlight“ jugoistočnog smjera mi nije bio psihički zahtjevan eksponiran detalj nego činjenica da se moja prestrašena partnerica Nina nakon iz penjanog smjera na abseilu uspjela toliko opustiti da se smijala i uživala. Još će nam Nina postati neustrašiva nasmijana alpinistica! Nakon ispenjanog „Tornja“ vratili smo se učenju sustava Sv.Bernarda i penjanju „sportića“. Sv.Bernard, što reći, zapetljancija, užasno teško nekome od 55kg dignuti penjača od 80kg bez koloture. Dok je Maja bila na stijeni s Adrijanom i učila Sv.Bernarda, ja sam joj glumila „ozlijeđenu“, sve u svemu nisam se 2cm pomaknula s mjesta, a bubrezi su mi se raspali od pojasa, ali što se mora nije teško. Većina ekipe je odlučila doma spavati, tako da su se oni spremili i krenuli doma. Međutim Krčka ekipa  prilikom paljenja auta nije čula niti „brm brm“ od auta. Auto je mix plin/benzin pa su se čudom čudili što napraviti. Odmah iza njih su stigli Nino i ostatak plemena, te odlučili uzeti stvar u svoje ruke. Dignuli su haubu, uputili jedan opaki pogled u motor i autić je veselo zabrundao. Ima nešto u tim pogledima naših vođa i ostatka plemena da se odmah sve pokreće. Nas nekolicina odlučila se još jedno vrijeme po družiti uz vatricu, gitaru i kobasice. Zgodna je ta pozicija pod stijenom, drvene klupice, mjesto za vatricu, ma divotica. Diego, Bobo i ostatak odlučili su spavati malo izvan dometa, očito privilegija vođa i ostatka plemena. Pjevalo se, zezalo  i klopalo kobasice i palačinke koje je Kristina donijela. I da, nisu bile mazane nutellom, ali svejedno su godile nepcu.

U nedjelju ujutro Unita se potrudila i odlučila mitom potkupiti vođe i članove plemena kavicom i čokoladom kako bi nakon duge neprospavane noći bili blaži prema nama „prvašićima“. Priča se da je dovoljno donijeti čokoladu i imate ih na dlanu. Diego je i dalje vikao da stavimo kacige i kao žandar bdio nad nama. Drago mi je da ga imamo. Radili smo prusiciranje, podizanje unesrećenog sustavom Sv. Bernarda i penjali „sportiće“ (da Diego, neki manje, neki više). Društvo su nam pravili i pseći „dream team“ sastavljen od Flokice, Arije, Junjca i Miška. Nema od koga nisu užicarili malo klope, svatko od njih svojom taktikom, manje ili više uspješnom. Penjački vikend završili smo jednim zajedničkim druženjem u birtiji na Veprincu. Veselim se idućoj vježbi i sa sjetom razmišljam kako će mi faliti te naše zajedničke penjačke avanture i druženja.