Riječki Alpinistički Klub

Naša prva dvodnevna vježba se odvijala16. i 17.04. u Veloj Dragi. Mjesto nalaženja većine ekipe je bilo na Vratima Jadrana gdje smo brzinski eksali toliko potrebnu kavu, lagano pretumbavanje po autima i polazak prema Veloj Dragi. Po putu smo pokupili jos 1 auto i sve u svemu falili su nam samo baloni i sirene jer smo izgledali ko neki manji pir. 🙂 Stigavši na odredište pokupili smo opremu i ruksake, frizidere pune hrane i čokolade (jer na put ne krećeš bez čokolade?!!) i krenuli prema tunelu sa čeonim lampama na glavi. Ugodnih 10-tak minuta na ugodnih malo stupnjeva taman da nam rashladi pivu dok odradimo dan! 🙂

Vrijeme predivno i sunčano taman za malo chillanja ujutro, al ta ideja je brzo nestala… Tete učiteljice Petra i Klara su nas odmah preraspodijelile u naveze i po stanicama tako da smo vrlo brzo krenuli radit. Iskreno ovaj vikend je meni bio pun adrenalina i frkice tako da ako šta zaboravim sorry! Markova i moja prva stanica je bila slaganje sidrišta. Svaka čast instruktorima na strpljenju jer je dosta komplicirano skužit kamo ide koja sponka, traka, spravica… a tek uže?! Mislim da su nas na kraju dana htjeli telepotirat na mars. 🙂 Nakon što smo ga složili 3-4 puta je već malo sjelo.. recimo! Nakon sat dva u hladovini, krenuli smo prema drugoj stanici… jer nema penjanja bez lijepo posloženih uzlova! Ponavljanje uzlova od prošlog vikenda uz još mali dodatak od 6-7 novih. Tu smo čak i uspijeli predahnut jer smo čekali svoj red za abseil. I tako došao je red na treću vježbu… abseil… znala sam da će mi bit super al frkica radi 100 na sat!!! Maja mi je složila paničara i poslala me Bojanu koji je bezbrižno visio na visini od ko fol 5 metara… 🙂 i krene me Bojan pripremat  za abseil a meni se sve više ruke znoje… malo je teško vjerovat opremi i silnim gadgeterijama s kojim su nas opremili u klubu kad visiš na kako se meni činilo 1000 metara 🙂 Još se on zeza i kaže smajl za sliku a meni mini heart attack… I tako… skupi muda i gas dole! I mogu reć da je fun fun fun potovo dio kad ne dotičes stijenu.. taman me malo zarotiralo pa sam čak stigla uživat i u pogledu! Četvrta vježba je konačno bila penjanje sportića i sa time smo se zabavljali ostatak dana. Goran nas je uzeo pod svoje i kontrolirao osiguravanje partnera ( živi smo i Marko i ja da se ne brinete 🙂 ) Nakon šta smo popeli sve ¨lagane¨ smjerove postavio nam je Bršljan gdje smo ostavili zadnje atome snage! 🙂 Tek onda smo se sjetili da smo zaboravili klopat… Dan je tako brzo proletio! U međuvremenu tete učiteljice su pokupile samo ˝odabrane˝ na Toranj! Oko 5 i pol smo završili sa vježbom, pokupili stvari i spustili se na mjesto predviđeno za kamp. Dok su svi vrijedno krenuli po šatore i vreće u aute, samo jedna manja skupina je malo morala odmorit uz pivicu koja je bila itekako zasluzena! 🙂 Konačno krenuli prema tuneliću i već su počele padat ideje da treba postavit nekakvu karocu na šine jer tko će nosit toliko stvari… Da skratim priču utaborili smo se i krenulo je druženje i roštilj uz vatricu! Najvrednija osoba definitivno je naš masterchef Marko koji je nahranio cijelu gladnu ekipu!

Drugi dan je bio polazak u 8 i pol. Podijeljeni u 3 grupe smo krenuli sa zadacima: uzlovi, penjanje dugog smjera u 2 dužine, te slaganje sidrišta i abseila. I tako je došao moj red na Toranj… ko fol no biggie, mogu ja to… Penjala sam jugozapadni smjer, Goran je prošao kao prvi i čekala sam njegove naredbe koje smo dan ranije naučili… Reneeeee pusti osiguranjeeee!! Pustim osiguranje (viknem gorane kraj užeta), oblačim pedulice i čekam… nakon njegove naredbe krenem penjat sa tolikim oduševljenjem, kupim komplete, čekiram stijenu da vidim koji je moj sljedeći korak i sve je išlo super do dijela gdje smjer više ne ide baš okomito gore nego lagano skreće oko stijene horizontalno na desno, najeksponiraniji smjer… čim mi je pogled skrenuo dole uhvatila me tolika panika, drugi mini heart attack, šiz, suze… da SUZE 🙂 Uspijela sam ispenjat jer smjer nije težak, al taj strah od visine… pitala sam se šta meni ovo treba, čekirala upletenu osmicu, kao drži, higijena super, al ja sam je plela!! Bila me frka past pa sam se grčevito držala stijene. Gorane svaka čast na potpori jer da nije tebe bilo bi mi srce otkazalo… konačno dođem do sidrišta, palčevi ubijaju od pedulica, Goran objašnjava što ćemo dalje, al ja nisam funkcionirala jedno 5 min… Konačno dolazi Maja i nas dva penjemo drugu dužinu smjera. Goran kao prvi, a ja naravno druga. Dolazimo do Klare koja upaničarena hopsa na vrhu tornja ko gazela i koordinira ostatak instruktora i tečajaca ilitiga pljusovaca. 🙂 Goran slaže abseil i spuštam se dolje do ekipe koja ima magični napitak jer ga na Tornju ne prodaju! 🙂  I za kraj slaganje sidrišta i abseila fino na pol metra od zemlje… trebalo mi je to da se centriram od šokova.. 🙂 i za kraj dobro odrađene vježbe evaluacija i lagano pakiranje sa završnom destinacijom na Vratima Jadrana. Sve u svemu jako zanimljiv i adrenalinski  vikend! Jedva cekam sljedeći!